Jedan je od rijetkih umjetnika koji je finansijski obezbijeđen, ali je u svakom trenutku spreman da glasno protestuje kada vjeruje da politika kinji kulturu. U to nas je pijanista Ratimir Martinović uvjerio kao osnivač KotorArta, kada je jednom prilikom presjedio u hodniku pred kancelarijom predsjednika opštine Kotor istrajno čekajući da nadležni ispune što su obećali. I samo tako je mogao Kotor Art da od ideje preraste u veliki festival. Povodom 1. maja, a uz činjenicu da je koncertom zatvorio ovogodišnji „A tempo” u CNP-u, razgovaramo sa uvaženim pijanistom o Prazniku rada, pravima radnika i umjetnika, o umjetnosti...
– Teška je pozicija kulturnog radnika u Crnoj Gori, ali i u regionu. Mislim da se moramo izboriti za veća prava jer nam sleduju. Član sam nekih udruženja muzičara, ali sam i redovni profesor, pa sam finansijski obezbijeđen. Ali, veoma dobro znam kroz šta prolaze glumci, muzičari, slikari. To je „hleb sa sedam kora”. Pojedinačni istupi nikad ne mogu uroditi plodom. Samo horski, ujedinjeni u zahtjevima možemo promijeniti stvari na bolje – kaže Martinović u intervjuu za „Dan”.
● Opšti utisak je da je poslednjih godinu dana kriza ophrvala kulturu, pa je crnje nego ikad?
– Mislim da nije samo na političarima problem. Dio odgovornosti leži i na umjetnicima. Moramo siliti odgovorne da daju više za umjetnost, jer na našim prostorima imate ljude koji nisu svjesni važnosti kulture. Mi još ne razumijemo da kultura stvara imidž države i naroda. U normalnim zemljama resor kulture je podjednako važan kao i resor unutrašnjih poslova. Ali treba raditi na tome da političari shvate značaj umjetnosti. Stvari se brzo mijenjaju, vrijeme donosi promjene, danas nije isto što i prije deset godina. Mijenjaju se pravila, a mislim da mi umjetnici ne pratimo promjene, naročito muzičari. Prilično smo anahroni, autistični, izopšteni kao ribice u akvarijumu. Imamo stakleni zid koji nas dijeli od stvarnosti, a vode je sve manje, prljavija je sve više, hrane nas, ali pravi život se dešava mimo zidova. Naši koncerti... pri tome nije to problem kod nas nego u cijelom svijetu, sve je to u značajnom opadanju. Stalno se pravila mijenjaju, a mi klasični muzičari se tome ne prilagođavamo. Misao da ima više para nego ideja, kako je Ivan Tasovac, moj kolega pijanista, nedavno rekao, mislim da je tačna. Moramo smisliti novije pristupe, učiniti klasičnu muziku manje sterilnom. Robujemo konvencijama. Od toga da smo obučeni u crna odjela, do netapšanja između stavova... U prošlosti, scena je bila mnogo opuštenija. Produkti savremenog pristupa umjetničkoj muzici približili su nas, kako bih rekao, muzejskoj djelatnosti. Kroz festival i svoj koncertni angažman nastojim da situaciju promjenim. Nadam se da ćemo pronaći put.
● Ide ljeto i novo izdanje KotorArta i neizostavni Don Brankovi dani muzike. Da li znate koga ćemo imati priliku da ugostimo na kotorskim scenama?
- Sve je spremno, jedino pare nisu spremne. Veliki broj umjetnika koji nastupaju na KotorArtu su na čestim turnejama, pa zbog karakteristika naše struke mi gostovanja moramo mnogo ranije dogovarati. Na KotorArtu gostuju međunarodni solisti, koji se potpisom na ugovoru obavezni da ispune preuzete obaveze. To su pravila međunarodnog tržišta. Program znamo već u februaru, doduše ne objavljujemo ga, jer čekamo konačne odgovore iz Ministarstva kulture. Zbog svega toga svake godine imamo „A”, u slučaju da nema „tektonskih poremećaja”, i „B” program, sa otkazivanjima. Postoji i „C” program, koji smo samo jednom aktivirali. Nadam se i poslednji put, kada su nam zakinute pare. Eto, trenutno živimo u iščekivanju konačnog odgovora, ali mislim da takva praksa treba da prestane, ako se kanimo ozbiljnije baviti festivalima. Nije dovoljno da dva mjeseca prije početka festivala dobijemo novac.
● Koje zvijezde ćemo imati priliku ovog ljeta da čujemo i vidimo u Kotoru?
– Veoma je lako dovesti zvijezdu, jer čini mi se što je zvijezda veća, mrak oko nje je još gušći... Drago mi je što ćemo ovog ljeta čuti fantastičnog Nemanju Radulovića – „Paganinija 21. vijeka”, pa Jelenu Boškirjovu, koja je cilog života u muzici kao kćerka Dmitrija Baškirjova, kao supruga Danijela Barembojma i majka jedne dobre muzičarke. Dolazi nam i Dubrovački simfonijski orkestar sa dirigentom i intendantom Dubrovačkih ljetnjih igara, što je po meni važno jer smo počeli da prelazimo mostove, možda najbolji evropski kamerni ansambl „Henšou” kvartet. To jesu zvijezde, ali su za mene podjednako zvijezde i tri mlada pijansta koji su osobe sa oštećenim vidom. Potvrđena su mi imena iz Srbije i Hrvatske, a mislim da ćemo imati i trećeg, iz Crne Gore. Želim da skrenemo pažnju na njih, jer oni su sjajni, prošli su golgotu da bi se bavili muzikom, a vjerujem da nemaju adekvatne uslove. Eto, oni su za mene istinske zvijezde.
S.ĆETKOVIĆ
Dovoljno da se „ne izližem”
● Kako ste se osjećali kad ste dobili poziv da zatvorite „A tempo”, koji je, kako ga zovu, najveći kontinentalni muzički festival u Crnoj Gori?
- Čast mi je da sviram u Podgorici. Nije prečesto, ali je dovoljno da se „ne izližem” ni pred sobom, ni pred drugima. Uvijek mi je drago da sviram na „A tempu”.